Život je krvoproliće. Masovno ubistvo od 59 miliona mrtvih godišnje. 1,9 smrtnih slučajeva u sekundi. 158.857 smrtnih slučajeva dnevno. Od početka ovog pasusa, dvadesetak ljudi u svijetu je umrlo – i više ako čitate polako. Ne razumijem zašto se teroristi trude da podignu statistike: nikad nec´e uspjeti da ubiju toliko ljudi kao Majka Priroda. Čovječanstvo biva desetkovano u opštoj ravnodušnosti. Tolerišemo ovaj svakodnevni genocid kao da je posrijedi normalan proces. Mene smrt sablažnjava. Ranije sam o njoj razmišljao jednom dnevno. Otkad imam pedeset godina, svaki čas mislim na nju. Da budemo jasni: ne gnušam se smrti; gnušam se svoje smrti. Ako velika vec´ina ljudi prihvata neizbježno, to je njihov problem. Lično, ne vidim smisao u umiranju. I rec´i c´u još nešto: smrt nec´e proc´i kroz mene. Ova priča govori o mom nastojanju da prestanem da umirem glupavo kao svi ostali. Preminuti bez reakcije nije dolazilo u obzir. Smrt je stvar lijenosti, samo fatalisti vjeruju da je neminovna. Prezirem pomirene sa sudbinom, koji uzdišu govorec´i „eh, sve nas to čeka, prije ili kasnije“. Crknite svi negdje drugdje, slabašni smrtnici.