U jedan neizgovoren grad, pred kraj devetnaestog vijeka, stiže iz Pijemonta Đo Manjasko, ćutljiv čovjek, čovjek vijaka i eksera, gospodar veza i spojeva, užarskih čvorova i zavrtanja. Srca različitog, zaljubljuje se u ćerku svog poslodavca jer je u životu, kao kod vijaka i brava, uvijek ista priča: muško i žensko. Kada se ona razodjeva za njega – jedini čin strasti koji će živjeti u sjećanju i u snu – čak i bijeli dugmići njenog steznika izgledaju mu kao zakivci tijela, patent zatvarači od vrpci, beskrajni poput željeznice koju će kasnije graditi u Južnoj Americi, slični sjeti koju će uvijek nositi u sebi.
