Ako u ovom „Gradivu“, koje je pjesnik probirao više decenija, čitalac pronađe za sebe samo jedan stih, i ako bi taj stih čitaocu ulio povjerenje u onaj nevidljivi svijet, pjesnik bi vjerovao da ogrehovljenje kroz poeziju nije bilo na zlo; da su time njegovi grehovi očišćeni. (...) Ovdje se smenjuju ekavica i ijekavica, predmeti i njihove sjenke, dani i noći, prošlost i budućnost, sve se pretvara u sadašnjost koja je bespočetna i beskrajna, kao duh u molitvi; plač i smijeh, san i java, poezija i proza, svjetlost i pomračenje, sumnja i vjerovanje; pjesme kratke i nešto duže, nepotrebne i nasušne, pjesme za svakodnevnu upotrebu; ironija, sarkazmi, ruganja, pokude i pohvale; pjesnik napušta formu, i vraća joj se, stilski obrasci se dramatično mijenjaju, na toj filmskoj traci vidi se početak i kraj, istovremeno. (...) Svi događaji koji svijet čine tako strašnim mjestom osjenili su ove stranice strahom i nadom. Strahom od neizbježnog, nadom u nemoguće. Iz predgovora Radomir Uljarević