Zaboravljam ime. Intervali tvojih nestanaka govore više o meni nego o tebi. Kada se opet vratiš pronaći ćeš izraslinu na ožiljku odlaska. Nešto sasvim drugačije, pulsirajuće tužno, režati će i prijetiti novim pravilima. Padam na koljena i zaboravljam svoje ime. Umoran sam. Svakome zaboravljam ime. Melanholija se napokon navikava na mene. Probudila se i svjetlost je puštena unutra. Sada sam siguran da ću joj jed-nog dana nedostajatiBubnjar jutra se smjestio u sljepoočnice i dobuje ritam po-navljanja: Ovo je to! Ovo je život koji ću da živim. Svako odlaganje je postalo suvišno. Očekivanja i najtajnija planiranja su možda jednom imala smisla. Ovo je jutro koje izoštrava um i bistri slike. Neću se skrasiti na jednom mjestu, sudbina ne želi da izgradim brvnaru sopstvenim rukama. Moj život plamti u selidbama. Oduzimajući sebe ništavilu, nesvjesno biram gdje ću da idem. Sve se već dešava, sve se desilo. Pjesme sabrane u zbriku Hipnoze prosto pozivaju na molitveni obred. One su psalmi religije neutješnih. A molitva je uvijek mantra koja ponizno priziva nebesku utjehu. Utjeha je, kako znamo, tek sitna zadovoljština ali, istovremeno, priznat ćete, i najveći dar koji nam nebesa mogu poslati. – Marko Tomaš