Zato što smo i mi ličnosti iz pripovijesti Dostojevskog, koje ne znaju šta bi sa svojim životima, osobito ako ti životi pođu nabolje. U nesreći živjeti se još i može, jer nekakav bečki projekt ostvarićemo ili ne, ali kada ovo obavljeno je, kada već imadosmo ta svoja prolazna, stanična, zapadnokolodvorska četiri dana, sada je na redu nesreća, usud koji sami biramo po crti sopstvenih minusa i okolnosti koje nam vidno idu na štetu i u očaj nas, ličnom željom, teraju neminovno. Ponekad pomislim: ako može čovjek od sreće da umre, onda će se to meni desiti!
