BABA NEMOJ NIŠTA DA ME PITAŠ

Misli su joj bile zbrkane, i čak i dok je palila svijeće za drage pokojnike, mislila je samo o tome da nekog ne zaboravi, nije mislila ni o kome posebno, ređala je imena kao da su na nekom spisku, molila se paušalno, „daj im, Bože, večni mir“, i onda, mislila je o ručku, o tome kome sve treba da se javi, i o tome koje će želje da zamisli dok bude palila svijeće, gore, za žive i za život, za želje, kojih je imala mnogo, toliko mnogo da ih je skupljala po ustima kao rasute perle, da neku slučajno ne izgubi.

Ovako je sve počelo. Na ulicama uzavrelog grada, na nekoj plaži, u frizerskom salonu, na svim mjestima ove zbirke priča već su se negde u prolazu nazirali junaci budućih romana Mirjane Bobić Mojsilović. Sada, četvrt vijeka kasnije, osvježena i obogaćena sa devet novih priča, ova riznica svakodnevnih čuda, večnih sudbina malih ljudi, nepretencioznih osjećanja koja nas rastaču i stvaraju iznova nas podsjeća zašto čuvamo, volimo i nerado pozajmljujemo ali rado prijateljima poklanjamo knjige Mirjane Bobić Mojsilović.