DRAGI MOJ PETROVIĆU

Provirili smo kroz pukotinu, dragi moj Petroviću, a sad je vrijeme da se vratimo u ljušturu. Pravi svijet nije za nas; ovaj, iz kojeg smo pokušali da pobjegnemo, ipak nam je najbliži. Mi cijenimo prednosti razumnog života, pa ipak, bez ovog, nerazumno uređenog, ne umijemo! Žilavo je naše meso, nije se dalo skuvati u američkom „loncu naroda“! Tvrda koža, zapečena duša, skače i trza se kao pašče, dok ne nađe put ka dolini u kojoj je ugledala svijet. Drugi narodi, mali kao i naš, lakše se promeće u Melting Potu; oni se s nekim ili nečim dopunjuju, a mi, mi se ni u šta ne uklapamo. Mi se ili pretopimo bez traga ili ostanemo kakvi smo došli, i još ojačamo svoje mane. Vraćamo se da na rodnom pragu ispustimo dušu: veliki svijt nije htio, ili nije umio, da je primi. Ovakva kakva je, nije mu bila potrebna.