ISUSALIM

Da li je ćutanje amnezija ili jezik kojim se izriču krajnja priznanja?

Može li iko prestati da sanja ako je san razgovor s mrtvima, putovanje u zemlju duša?

Da li je Bog kriv za naše grijehe; hoće li doći da nas moli za oproštaj?

Da li je izgnanstvo carstvo slobode ili pristajanje na novo ropstvo?

Radnja novog romana Mije Kota, napisanog u formi triptiha, prepoznatljivim i neponovljivim rukopisom velikog majstora portugalskog jezika i literature, smještena je u jednoj zemlji u Africi opustošenoj ratom, bijedom, bolestima... Opterećen grižom savjesti zbog nekažnjenog zločina i progonjen avetima sopstvene prošlosti, otac odvodi svoja dva sina i jednog vernog slugu na napušteno i razrušeno imanje nekadašnjeg rezervata, s namerom da tamo zasnuje novo čovečanstvo, ali ne da obnovi i nastavi ljudski rod nego da na ničijoj zemlji zaustavi vrijeme, zabrani sjećanja, snove i uspomene, da se izmjesti iz sebe i istorije i da u zaboravu pronađe utjehu i način opstanka. Tako se nehotice pretvara u tiranina, a njegova represija nužno dovodi do pobune. U svijetu bez žena pojavljuje se jedna nezvana gošća, a mlađi sin, Muanito, koji je ujedno i narator ove pripovijesti, uprkos očevoj zabrani, krišom uči da čita i piše da bi otkrio kako je pisanje, pored snova, najčvršća spona između prošlosti i budućnosti, između zaborava i nade...