LASTAVIČJA KULA

Ciri staje pred svoju sudbinu.

Jesenji ekvinocij te neobične godine donio je raznolike znake na nebu i na zemlji, koji su nesumnjivo nagoveštavali nekakve nesreće i neobične događaje. Tik pred ponoć, uzdiže se strašna mećava, zaduva pakleni vihor, a oblaci gonjeni po nebu poprimiše fantastične oblike, među kojima su se najčešće ponavljale siluete galopirajućih konja i jednoroga. Leganji divljim glasovima ispjevaše samrtnu pjesmu, zaječa strašna bean’ši, vjesnica brze i nasilne smrti, a kada Divlji Gon pregalopira i kada se raziđoše oblaci, ljudi ugledaše mjesec u opadanju, kao što i biva u vrijeme ravnodnevice. Ali ove noći, mjesec je bio boje krvi.