LENJIN, PANTOKRATOR SUNČEVOG PRAHA

Lenjin je bio veliki biciklista, filozof, putnik, šaljivdžija, sportista i kriptograf. Ako nešto nije bio, onda nije bio prijatan sagovornik, ali ako Bog tamo, na nebesima, poželi da uz partiju šaha pretrese politiku ili najnovije vesti, s kim bi osim s Lenjinom mogao da razgovara?

Pripovijedati o Lenjinu isto je što i pripovijedati priče iz Hiljadu i jedne noći. Osim magije i tajni, u svim tim pričama postoji i logika: neumoljivo „ako... onda...“.

Ako vjerujemo da je Lenjin sam-samcat organizovao revoluciju u Rusiji, onda moramo vjerovati da je on sam-samcat okončao svetski rat.

Ako smatramo Lenjina hakerom koji je srušio istoriju, onda moramo dopustiti da istorija nije savršena i da joj je potrebna stvaralačka destrukcija.
Ako se odričemo Lenjina iz istog razloga zbog kojeg neke profesore matematike ne puštaju u kazino – jer prečesto dobijaju, onda ni sami ne želimo da pobijedimo, nego se još ispostavlja da smo na strani vlasnikâ kazina, a ne onih koji žele da pretvore njihove institucije u oblasne domove pionira.

Srušite sve statue i zabranite pomen njegovog imena – istorija i geografija će same ponovo generisati „lenjina“.

KO JE TO LENJIN? On je vi.

I kao što piše nad grobom arhitekte Kristofera Rena:

„Čitaoče, ako tražiš spomenik – samo se osvrni oko sebe.“

U ovoj knjizi boljševički vođa pojavljuje se kao čudnovat čovek – veseo, histeričan, poetičan, sentimentalan, proračunat, pouzdan, beskrupulozan, samouvjeren, brižan, samovlastan, kadar da bude autoironičan, samozaljubljen, oštrouman i harizmatičan; njegove životne navike ne izazivaju ni najmanju simpatiju – ali i takav je neverovatno atraktivan; neobičan je i egzotičan u svemu – čak i u svojoj vulgarnosti, čak i kada posmatrača šokira to što se ponaša kao kakav Foma Opiskin; Valentinov jasno prenosi tu distancu koja deli njegovog klijenta od darovitih, pametnih, skeptičnih – ali običnih ljudi. Lenjin je baš poput bića iz nekakve više rase, koje vrši intelektualni presing na ljude oko sebe, čak i kada iznosi očigledne budalaštine. Ne libi se polemičkog pristupa koji bi se mogao pokazati i kao krajnje bezočan – pa tako pujda Vale­n­tinova na Plehanova, koristeći vrlo ličnu informaciju koju je od njega dobio, i to samo zato što okolnosti dozvoljavaju takvu prljavu borbu. Do najsitnijih pojedinosti vidimo kako tačno funkcioniše mehanizam „ograđivanja“ od bliskih, „svojih“ ljudi: Lenjinu je svojstven neprijatan manir da u privatni život prenosi političke, pa čak i filozofske, simpatije i idiosinkrazije i pošto maltene psihopatološki nije u stanju da prijateljski komunicira sa ljudima koji ne dijele njegove poglede na politiku i filozofiju, Lenjin se za dan-dva iz zanimljivog sagovornika i dobrog druga pretvara u tipa koji u čoveku budi želju da ga udari.