MEANDAR

Novi roman Nikole Nikolića generacijski je i društveno prepoznatljiva povijest mladog visokoškolca u potrazi za poslom i u sudaru sa kriminalom, ali i crnohumorna priča o meandru – lavirintu u kojem se naše društvo izgubilo i iz kojeg je izlaz moguć jedino u bajci. Simbolika meandra, kao linearnog oblika lavirinta,
čini da Nikolićev roman čitamo kao potragu za narušenim skladom ličnosti junaka u uslovima ozbiljnih društvenih poremećaja. Zbog toga povlašćeno mjesto pripada psihološkim meandrima uzaludnosti i beznađa.
Budući da su elementi humora i satire u kontrapunktu sa zgužvanim krajem u maniru bajke, ostaje i utisak gorke ironije kada je u pitanju izvjesnost izlaza iz lavirinta društvenih devijacija.
Božena Jelušić
Roman Meandar predstavlja solilokvijum glavnog junaka koji u „ja formi” pripoveda svoj život. Taj život je, naizgled i s početka, običan, ali u književnom postupku istrajnog „samokazivanja” toka misli, reči, manifestacija potrage za smislom – dobija simbolične dimenzije i parabolične oznake. „Duševne metamorfoze”, registrovane u svakidašnjem miljeu, daju ovoj prozi zanimljiva značenja apsurda i donose jedan svež lik „promašenog čoveka”.
Dragan Lakićević