ONO ŠTO NISI ZNALA

Neka nam bude dozvoljeno da povodom ove zbirke pjesama Marka Kovačevića prastaru zbunjenost pred enigmom poezije izrazimo prigodnim pitanjem: kakvim je čudom taj topli stihotvorni nagon kroz vrijeme očuvan i predat na upotrebu nama, poslednjim zatočnicima bezinteresne djelatnosti koja se na prvi pogled tiče sve užeg kruga pjesnika i čitalaca? Pa ipak, kao što vidimo i čujemo, čista poezija nastavlja da živi, danas i ovdje, izvan političkog, u višim i plemenitijim duhovnim sferama, oslonjen na snove, osjećanja i vjernost svojih poklonika. Na bol. A često – samo na molitvu. Upravo na tom skromnom molitvenom postulatu Marko Kovačević razvija svoju lirsku ispovijest, kao neku vrstu spomenara onih najtananijih stanja ljudske duše, kao zbirku emotivnih zapisa i potresa čija se vrijednost poreći ne može. ,,Ali svaka zima ipak prođe, dok je otapamo svojim životima”, zapisuje Marko. Za njega – poezija je datost i zadatost istovremeno, usud i nalog kojem se njegovo pjesničko biće bez ostatka povinuje. Drugim riječima: pjevat se mora – ili uopšte ne može. – Želidrag Nikčević