PUKOVNIKU NEMA KO DA PIŠE

Jedan ostarjeli pukovnik neimenovanog mjesta na
Karibima ima samo sjećanja i jednog izgladnjelog i usukanog
pijetla. Pa ipak, ili upravo zbog toga, taj pijetao je predmet bezuslovne
ljubavi svoga vlasnika, ostarjelog pukovnika koji ne
samo da nema ko da mu piše, nego takoreći nema ni šta da jede.
Neće, međutim, ni da skuva pijetla, a neće ni da ga proda.
Ovaj obimom neveliki roman govori o dubini usamljenosti,
ali i o najdubljoj ljubavi. Govori i o nepokolebljivosti,
o istrajnosti i o beznadežnom poštenju. Zbog toga pukovnikova
žena prigovara, a on nju svejedno sanja, i poslije
pedeset godina braka, iako pored nje ne može da spava jer
ona teško diše jer su joj pluća oboljela...
Silvia Monrós-Stojaković