ZAŠTO PSUJEM

Zašto psuje Vedrana Rudan?
Zato što time upućuje posebnu poruku svijetu koji „u kurac šalje“. Zato što tako odbija da pasivno sjedi, čuva unučiće, smiješi se urbi et orbi i „čeka smrt da joj se najzad klinci u pedesetoj usele u gajbu“. Zato što je „ljudsko biće koje... smije pisati što mu padne na pamet“ ma šta drugi o njoj mislili (a misle ti drugi o njoj ionako svašta). Zato što je „u sukobu sa svijetom i samom sobom“. Zato što sve oko nje i nas ponekad kao da jedino psovku i zaslužuje. I konačno: zato što time iritira i provocira one koji je nerviraju a tih i takvih ima bogami podosta.

Koga, dakle, psuje Vedrana Rudan?
Vedrana Rudan psuje: žene, muškarce, roditelje, decu, prijatelje, neprijatelje, Hrvatsku, Srbiju, Ameriku, Evropu, Rusiju, Izrael, predsjednike, premijere, ministre, službenike, građane i građanke, mazohiste i sadiste, lijepe i ružne, mlade i stare, nasilnike i silovatelje, katolike, muslimane, pravoslavce, Jevreje, ateiste, nacionaliste i komuniste, magnate i novobogataše, Zagreb, Rijeku, Beograd, multinacionalne kompanije, banke, korporacije, ratove i elementarne nepogode, neoimperijalizam, neokolonijalizam, globalizaciju. (Lista je naprosto predugačka i praktično neiscrpna.)

I, na kraju, kako psuje Vedrana Rudan?
Sočno i duhovito. Bez imalo zadrške, otvoreno i pikantno. Uz neizostavnu žaoku, tako da joj je gotovo nemoguće u tome parirati. Ona psuje kao Katul, psuje gore nego Petronije Arbitar. Psuje kao Rable i Bukovski ujedno. Psuje kao Vlah, psuje kao Balkanac, kao luda i kao kočijaš. Ali prije svega ostalog, ona psuje kao dama.

I dalje ne vjerujete?
Pročitajte onda ovu knjigu Vedrane Rudan i uvjerićete se sami.