Haruki Murakami je napunio 77 godina. Podatak koji zvuči gotovo nepristojno kada se izgovori uz ime pisca koji izgleda barem dvadeset godina mlađe, a čiji likovi nikada nisu ni djelovali kao da pripadaju vremenu u kom piše. On kao da ne pripada ni svom tijelu, ni svojoj stvarnosti. Ako bismo negdje morali da ga svrstamo, tj. da mu odredimo kome i čemu pripada, rekli bismo da pripada navici. Ritmu. Tišini koja se ponavlja svakog jutra a nalazi se u trčanju koje toliko voli. Pripada istraživačkom radu, ali onom koji se tiče rada na emocijama i unutrašnjem ja. Pripada grupi ljudi koji su potpuno ugasili svoj ego i možda da kažemo da pripada onima koji su ispred svog vremena.

Rođen 1949. u Kjotu, odrastao u porodici profesora japanske književnosti, Murakami je vrlo rano odlučio da se okrene Zapadu, džez muzici, američkoj književnosti, prevodima Fitzgeralda i Carvera, pločama koje će kasnije postati stalni inventar njegovih romana. Sa suprugom Joko vodi džez klub u Tokiju, piše noću, puši previše i živi, kako sam kaže, „ne naročito zdravo“. Ovo je sve važilo do jednog momenta, kad u ranim tridesetim, odlučuje da promijeni život iz korena. Tada počinje da trči. I tada, ne slučajno, počinje njegova prava dugovječnost.

Fotografija: Cornelius Poppe

Pisac koji je sebe trenirao kao roman

Murakami često ponavlja da pisanje romana zahtijeva istu vrstu izdržljivosti kao maraton. Ne brzinu. Ne eksploziju talenta. Već sposobnost da ostanete sami sa sobom dovoljno dugo.

U O čemu govorim kada govorim o trčanju piše da je „bol važna informacija“, a da je patnja opcionalna, rečenica koja se može čitati i kao životna i kao književna filozofija. Romane gradi sporo, gotovo hipnotički, ponavljanjem motiva: bunari, mačke, paralelni svjetovi, izgubljene žene, muzika. U Norveškoj šumi jedan od likova kaže da je „sjećanje čudna stvar, ne vraća se u cjelini“. U toj rečenici krije se Murakamijeva poetika, prošlost nije nešto što se razumije, već nešto što se preživljava iznova.

Tišina kao otpor svijetu

Murakamijevi junaci nisu nikakvi velikani, niti heroji. Oni su muškarci (ređe žene) koji kuvaju tjesteninu, slušaju ploče, peru sudove i ne znaju tačno šta im nedostaje. U romanu Kafka na obali mora čitamo da „kad oluja prođe, nećeš se sjećati kako si preživeo“. Tišina koja okružuje njegove likove nije prazna, nije ni prolazna, ona je prostor u kojem se taloži život. U tom smislu, Murakami je pisac koji voli tišinu u svijetu buke. Pisac koji voli da stvari teku sporo u kulturi gdje je sve brzo. I upravo zato njegovo djelo u sedmoj deceniji života djeluje relevantnije.

Fotografija: Per Folkver

Paralelni svjetovi i paralelni život

1Q84 je možda najjasniji primjer Murakamijevog odnosa prema vremenu i starenju. U tom romanu svijet se menja neprimjetno, blago pomjereni zakoni realnosti. Likovi ne stare dramatično, radnja se ne dešava brzo; oni se polako razvijaju u drugo stanje svijesti. Murakami i sam živi tako: povremeno napušta Japan, živi u Evropi i Americi, ali se uvijek vraća. Ne daje političke izjave olako, ali piše o kolektivnim traumama, zemljotresima, gasnim napadima, osjećaju krivice i izolacije japanskog društva. Njegova publicistička knjiga Underground pokazuje da ispod fantastike stoji duboko etički pisac.

Dugovječnost kao posledica smisla

Murakami nikada ne govori o sreći. Njegovi likovi nisu „ispunjeni“. Ali u Južno od granice, zapadno od sunca stoji misao da „postoji nešto gore od samoće, ne moći da budeš sam“. Ta sposobnost da bude sam, bez potrebe da se stalno objašnjava svetu, možda je ključ njegovog trajanja.

U 77. godini, Murakami ne piše memoare, ne zatvara krugove, ne sumira karijeru. On i dalje ustaje rano, piše, trči i sluša muziku. Dugovječnost kod njega nije projekat, ona je nusprodukt života koji ima strukturu, tišinu i ponavljanje.

 

Autorka teksta: Ivana Kordić

Izvor: buro247.rs