„Što sam više upoznavao život, i što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao.“ Rijetki su naši književnici koji su u formi autobiografije pisali o vlastitom životu, a samo je najveći srpski komediograf u svom životopisu tretirao sebe kao junaka komedije. Činjenice o rođenju, školskim danima, ženidbi i ulasku u svijet odraslih postaju građa za urnebesne zaplete, neočekivane obrte, komediju situacije, ispunjenu razdraganim, dobronamjernim humorom. Stranice posvećene školovanju, po kojima se Autobiografija najviše pamti, obavezna su lektira za sve generacije. Uživljavajući se u ulogu djeteta, u svojevrsnom katalogu školskih predmeta, kroz vic, anegdotu i parodiju, Nušić pruža satiričnu istoriju nesklada između dječjeg poimanja svijeta i krutosti škole, koja učenika ne sprema za neminovni sudar sa stvarnim svijetom. U očuđenom doživljaju takve stvarnosti prepoznavaće se buduće generacije, sve do naših dana. A nesvakidašnja autobiografija ima i takav epilog. U intervjuu koji vode novinar i pokojni Branislav Nušić, pisac crnohumorno zaključuje, ispostaviće se i ne bez razloga: „A kada se bude čulo da sam umro, vi ćete videti, svet mi to neće verovati. Ja sam toliko puta terao šalu sa ovim svetom da će, verovatno, i tom prilikom mnogi misliti da je to samo neka nova šala.“