U fokusu trećeg romana irskog književnog čuda Sali Runi je prijateljstvo između Alis, mlade književnice, koja se nakon sloma kome je u velikoj mjeri doprinio njen iznenadni i veliki uspjeh povukla da živi u malo mjesto na obali, i Ajlin, urednice u književnom magazinu iz Dablina. Njihove ljubavne veze – Alis sa Feliksom, radnikom u lokalnom skladištu, i Ajlin sa Sajmonom, prijateljem od djetinjstva – sasvim svojstveno Sali Runi, prepune su uspona i padova, strasti i očaja, nježnosti i uvreda, potpune bliskosti i nerazumijevanja. No, kod Sali Runi intimno i ideološko neraskidivo su povezani. Nijedan prijateljski ni ljubavni odnos ne može se razumjeti bez osvrta na socijalni kontekst. Alis i Ajlin, obje u ranim tridesetim, razmenjuju duge imejlove u kojima se dotiču najrazličitijih tema – pišu o klimatskim promjenama, političkoj krizi, propasti kasnog bronzanog doba, istoriji pisma, izrabljivanju radnika, ali i tome šta je ljepota danas, kao i o svom ambivalentnom odnosu prema majčinstvu... Način na koji je Sali Runi kreirala i njihovu prepisku i cio roman pokazuje njeno duboko razumijevanje toga kako se danas ljudi (ne samo mladi, naravno!) osjećaju, te kako razmišljaju i govore – rastrzani između zabrinutosti zbog globalne katastrofe i ličnih, intimnih problema, a formirajući svoje stavove istovremeno i na osnovu neprovjerenih informacija sa interneta i na osnovu ozbiljnih analiza, promišljanja i političke osvešćenosti. Ovaj roman slavi i brani umjetnost i estetski doživljaj, jer kako Sali Runi piše: „Želim da živim u zemlji u kojoj se stvara umjetnost iako se sve okolo raspada. To daje smisao mom životu“.