Postao je ravnodušan prema svemu. Umjesto svađa kad je dolazio kući, unosio je tišinu. Na sva pitanja odgovarao je slijeganjem ramenima, bez želje da se svađa, pa i da razgovara. Slično je bilo i na poslu, ali tamo ni ranije, zbog buke u čeličani nije bilo previše riječi... Kada je sin otišao na studije tišina je postala još jača.. uvukla se u svaki kutak barake i postala dio njihovih života. Ne zna tačno kada je prvi put počeo da razmišlja o smrti i umiranju, ali sjeća se da ga je u jednom trenutku preplavilo osjećanje sreće i zadovoljstva... Smrt je bila izlaz iz svega-nemaštine, promašenog života... putovanje u nepoznato na koje nikad nije otišao... Nakon što se prvi put pojavila, misao o smrti, kao izlazu i rješenju svih njegovih problema, nije mu izlazila iz glave.. Znao je da je već donio odluku, samo je bilo pitanje na koji način da to uradi... Ponekad je zamišljao sopstvenu sahranu unaprijed uživajući u tome, kao da će moći da zna da bude tu.. Nikad nije razmišljao o tome šta poslije - da li poslije toga bilo šta postoji ili je samo crnilo.. Jedino kad bi bio potpuno pijan, na smrt je mislio kao na putovanje koje je svojom voljom izabrao i s kojeg može da se vrati kad poželi... Sve češće je kašljao. prvo samo izjutra, a kasnije stalno... Znao je da to nije od kotrobana, ljute krdže koju je nabavljao iz Hercegovine. To je bila bolest... Vidio je to mnogo puta - počinjalo je kašljanjem, a poslije godinu ili dvije, nekad i kraće, završavalo se..