Debitantski roman nobelovca Kazua Išigura postavlja temelje svim elementima njegove poetike iz narednih šest romana zbog kojih je postao toliko slavljen pisac: sveden, eliptičan stil, besprekorno uobličena rečenica, kompleksna, slojevita karakterizacija likova i, naravno, sjećanje (i njegova nepouzdanost) kao centralni motiv cjelokupnog Išigurovog dela. Suptilno, polako i vješto, pred čitaocem se razvija pripovijest o Ecuko, usamljenoj udovici japanskog porijekla koja u sadašnjem vremenu romana (1980-e) živi u Mančesteru i proživljava nedavno samoubistvo svoje kćeri. Vraćajući se sve dublje u prošlost, prisjeća se jednog posebno toplog ljeta u Nagasakiju, gdje je odrasla, pred kraj američke okupacije Japana, s početka pedesetih godina prošlog vijeka. Ona i njeni prijatelji s velikim naporom pokušavali su da se vrate normalnom životu posle stravičnih dešavanja koja su zadesila taj grad 1945. godine. U sjećanje joj dolazi i neobično prijateljstvo sa Sačiko, nekada imućnom ženom koja je posle rata potpuno osiromašila. Sklapanje kompleksnog mozaika uspomena nesrećne Ecuko uskoro dobija dramatičan i uznemirujući obrt. Prevod sa engleskog: Miloš Mitić „Originalni, izvanredni genije.”New York Times „Sablasna, besprijekorno sklopljena enigma.” Sunday Times