Blizanci Lukas i Klaus metafora su (posle)ratne raspolućene Evrope. Prvi dio trilogije prati njihovo detinjstvo tokom Drugog svetskog rata u neimenovanom mestu i državi, gde ih je majka zbog sigurnosti povjerila baki na čuvanje. Svojevoljno se podvrgavaju rigoroznim vježbama gladovanja, sljepila i gluvoće, ali i potkazivanja, prosjačenja i krađe. Blizance često vodi zapanjujuća bezosećajnost i ravnodušnost prema drugima, ali i sami bivaju žrtve strašnih šikaniranja. Karakteri i sudbine dječaka verna su slika bezdušnog svijeta gdje se ljudi međusobno istrebljuju kao nikada prije u istoriji. Druga dva romana prate braću kao već odrasle ljude koje su životne okolnosti razdvojile. Lukas ostaje u zemlji, zasniva porodicu i nastavlja rad na svojoj bilježnici, koja sada postaje jedini „dokaz” postojanja odsutnog brata. Autorka kao da namerno želi da uvjeri svoje čitaoce kako Klaus u stvari nikada nije ni postojao. Ali da li je to baš tako?
