Hard i Negri ne vjeruju da „Anđeo istorije“ nosi tek katastrofu za katastrofom i ma koliko situacija bila crna, oni upravo u zbivanjima 2011. godine vide mogućnost da se zaustavi dalja destrukcija i pustošnje u ime kapitala. Na tragu jedne druge Benjaminove izreke, i oni su bliski ideji da „revolucije možda nisu vozovi istorije već trenutak u kojem čovječanstvo povlači kočnicu“. Kočnica koja je povučena 2011. godine od „ Arapskog proljeća“ preko evropskog kontinekta pa do okupacije Voltstrita, nije uspjela zaustaviti voz koji juri kao da se ne obazire na upozorenje putnika, a nakon „pilule sreće“ koja je donijela kratkotrajnu ekstazu širom svijeta sad smo, nakon proljeća u zimi koja slogan „drugačiji svijet je moguć“ ponovo pretvara u ono što Englezi zovu wishful thinking (zamišlajnje koje je u raskoraku sa društvenom realnošću). Pa ipak Deklaracija Harda i Negrija ne daje samo obris pokreta i promjena izazvanih 2011. godine, već gleda u budućnost, služi kao putokaz koji umjesto odgovora– što ipak narav manifestira, postavlja pitanja. Pitanja čiji će odgovori doći tek na terenu.