Postoje različite književne teorije o tome šta se dešava na relaciji pisac-čitalac, to jest, kakav je čitaočev horizont očekivanja. Da li je sama knjiga objekat ljepote, ili je to štampani tekst? Pisac ovog predgovora vjeruje u ljepotu samih knjiga, pa i u ljepotu prelomljenog teksta na stranicama, ali ne vjeruje u to da je to atribut ljepote same književnosti. Ono u šta pisac ovih gotskih priča vjeruje jeste ono što je sadržaj fenomenološke teorije u recepciji književnosti. Jednostavno rečeno: čitalac dobija tekst kao predložak za maštanje i pravljenje slika u svojoj glavi. Pisac takođe ima svoje slike kada piše knjigu i on ih na najprecizniji način saopštava lijepim tekstom. Čitalac, međutim, svaki za sebe, ima svoje slike u glavi dok čita knjigu. Nema dva ista čitaoca i nema dvije iste vizuelne predstave književnosti. Tu negdje, u tim slikama, stanuje i književni strah. Čime se on mjeri? – Iz Uvoda