Na svoje prvo putovanje u Grčku krenuo sam 1947, na poslednje u jesen 1966. Poslednja moja slika: ostrvo u Egejskome moru, bez drveća, sa jednim jedinim selom i goletnim predjelom u kom se beda i ljepota spajaju kao dvije padine brijega. Spoj suprotnosti, kao u Heraklitovoj rečenici koju predeli Kiklada neprestano sriču u svojoj svetlosti: "Protivno se udružuje i iz raznih tonova postaje najljepša harmonija, i sve biva borbom.“ Slika tog zagubljenog ostrva čvrsto se zadržava u meni, možda zato što je bila poslednja. Ipak, kako godine prolaze, uviđam koliko se u mom pamćenju uspomene miješaju kao u kakvoj zagonetnoj igri. Zašto neke, naizgled sasvim bezimene, uporno ostaju kao da hoće da podvuku neku poruku čiji mi smisao i dalje izmiče? - Žak Lakarijer Njegovo najpoznatije djelo Grčko leto: jedna svakidašnja Grčka od četiri hiljade godina, u Francuskoj i Grčkoj je doživjelo desetine izdanja.