Pođoh jednom svome prijatelju da ga posjetim, ali ne zatekoh tamo ni njega ni njegovu gospođu, već njihovu dječicu. Sjela djeca na kućni prag, čitaju neku knjigu i smiju se. Uzeh da vidim i iznenadih se kad vidjeh da čitaju jednu od mojih knjiga, koja nije nikako namijenjena djeci. Istrgoh im knjigu iz šaka uz riječi: – Ovo nije za djecu, ovo ja nisam napisao za vas! – E, pa vi napišite nešto i za nas! – reći će mi dječica. – Dobro. Dajte mi riječ da ovo nećete čitati, a ja vam dajem riječ da ću napisati nešto za vas. I, evo, ja otkupljujem dati riječ. Pružam dječici knjižicu koja ih može utoliko više zanimati ako im kažem da ova priča nije potpuno izmišljena, već da sam je ja, u svome djetinjstvu, odistinski preživio, a to će reći da ova priča opisuje život djece koja su današnjim danom čitaocima dedovi.