“Svijet se pretvorio u tišinu. Zemlju je prekrila smrt jednog čovjeka. Nije mi bilo teško da se probijem kroz gomilu koja se okupila oko leša. Razmicali su se nesposobni da u istom trenutku apsorbuju užas pogibije i izgled mog lica koje sam prvi put isticao s nekakvim bolesnim ponosom, gotovo samoljubljem. Mi smo gubavci... Vi ste... svinje! rekao sam i prečnik kruga se povećao. Kleknuo sam uz Duncana zaboravljajući na desetine širom otvorenih očiju. Nisam se pomjerio ni kada su se začule sirene ambulantnih kola, niti plač probuđene djece na zadnjim sjedištima naglo zaustavljenih automobila. Ni suza nije bilo sve dok bubne opne nisu zagolicali divni akordi akustične gitare koji su dopirali iz nekog od vozila. Baršunasti glas je pjevao: I am a poor wayfaring stranger/ travelling through this world of woe. I dalje: There’s no sickness, no toil or danger/ in that bright world to which I go. I dalje... Dalje ne postoji.”