Čudno je čega se sjećamo nakon tragedije. Zaglušujući prasak kada je kuća eksplodirala. Parališući strah dok sam je tražio. Zasljepljujući dim zbog kojeg su me pekle oči. Dok sam živ, u moju dušu biće urezana potresna spoznaja da osoba u mom naručju nije moja žena. Bri i ja jedini smo preživjeli – ali ni ona ni ja nismo bili živi posle te noći. Kao samohrani tata, koji nema gdje da ode, preselio sam se u njenu kuću za goste. I nekako smo, kroz krivicu i tugu, stvorili neverovatan tim. Prošle su godine, ali se osmijeh polako vratio na njeno lice.
