Krečana (1970), treći roman Tomasa Bernharda, odmah je privukao pažnju ne samo oštre književne kritike već i zahtjevne čitalačke publike, nametnuvši se tako kao jedno od važnih djela neophodnih za potpuno razumijevanje bernhardovske poetike. Na veliki publicitet romana uticala je nagrada Georg Bihner, najprestižnije književno priznanje na njemačkom govornom području, koja je te godine dodijeljena Bernhardu. Krečana je najradikalnije, formalno najkonsekventnije i estetski najuspjelije djelo koje je Bernhard dotad napisao. Rigoroznost i neumoljivost narativne tehnike ovde dostiže svoj vrhunac i oblikuje ne samo duh romana već i Bernhardovo pisanje. U ovom romanu se prvi put pojavljuje tema koja će igrati prominentnu ulogu u kasnijim delima – razrađivanje i zapisivanje studije koju Bernhardov junak ima u glavi postoji u glavi, ali nije sposoban da je stavi na papir. Krečana je portret okrutnosti svakodnevnog života, užasa rutine i njenog razornog dejstva na ljudski um. „Svi ti milioni ideja, rekao je, koje sam imao i koje sam zaboravio, i to u trenu zaboravio. Mogao bih da naselim ogroman grad misli sa svim tim svojim izgubljenim idejama, da ga održavam u životu, čitav jedan svijet mogao bi da živi od svih tih mojih izgubljenih misli, bez svake sumnje, čitava istorija čovječanstva mogla bi da živi od svih tih mojih izgubljenih misli. . .“