Do skora je ta ljubav bila radost i potreba oboma, tražili su se i nalazili kao dvije polovine, postajući cjelina koja može samo tako živjeti, razdvajanje [bi] bilo oštećenje i tuga. Toliko je bilo prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje sreće: postojala je, oduvijek, čini mu se, i nikad nije ni pomislio da bi moglo biti nekako drukčije. Tek kad je Nina počela čudno da se ponaša, onako kako on nije bio naviknuo, Vladimir je, naknadno, postao svjestan sreće koja ga je obavijala kao mlaka voda, kao blag aprilski vazduh, kao blaženo osjećanje životne punoće. Kad se to poremetilo, kao da ga je iznenada našao u hladnom prostoru, u stanju neobjašnjive uznemirenosti, pritisnut stalnim nezadovoljstvom. Mučno je osjetio koliko je čovjek nesavršeno i nepotpuno stvorenje koje samo uz ženu ili muškarca postiže neki smisao. Odlomak iz knjige