Sjedeći tako u čekaonici aerodromske zgrade ili u kupeu voza, vozeći se autoputem ili sporednim putevima koji završavaju na planinskim vrhovima, pomno slušajući i još pomnije promatrajući, Miljenko Jergović pamti i na papir prenosi, u najrazličitijim formama, svoje misli i zapažanja. Svejedno je li riječ o pjesmi, kratkoj priči, dnevničkom zapisu ili tek crtici, nevažno je li melanholičan ili opor, je li naizgled grub poput tvida ili nježan poput najfinije svile, Jergović uvijek rukom majstora tka tekst u najnevjerovatnijim uzorcima.
