Koliko god daleko mi u prošlost dopiru sjećanja na moje ljubavi, teško mi je da o njima govorim. Ta zanesenost s onu stranu erotizma je bezmjerna sreća, koliko i čista patnja: i jedna i druga izazivaju strast riječi. Nemoguć, neodgovarajući, za tren oka alu-zivan onda kada bismo željeli da je što neposredniji, jezik ljubavi je uzlet metafora: on spada u književnost. Čudno, to prihvatam samo u prvom licu. A opet, ovde ću vam pripovijedati o nekoj vrsti filozofije ljubavi. Jer, šta je drugo psihoanaliza do neprekidno traganje za ponovnim rođenjima kroz ljubavno iskustvo, iznova započeto a onda pomaknuto, ponovo oživljeno i, ako ne oslobođeno od nagomilanih afekata povezanih sa nekim traumatskim događajem, ono bar nanovo prikupljeno i postavljeno u srž kasnijeg života pacijenta, kao uslov koji pogoduje njegovom neprestanom obnavljanju, njegovoj nesmrti? Priznajem da poseban usud mojih ljubavi (da li bih morala reći svoje vlastite ranjivosti skrivene pod maskom opreznosti?) produbljuje manjkavost moga izlaganja pred kolopletom seksualnosti i ideala iz kojeg je sazdano ljubavno iskustvo. I zbog toga, lirskoj očaranosti ili psiho-pornografskom opisu pretpostavljam u neku ruku povijesni jezik onog naknadnog. Da li u tome nalazi pribježište i (ljubavna) ćutnja analitičara?