Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. U početku, sve je lijepo, čak i vi sami. Ne sjećate se da ste ikad bili tako zaljubljeni. Svaki dan donosi svoj lagani tovar čudâ. Niko na planeti Zemlji nikada nije spoznao takvo zadovoljstvo. Sreća je tu, i jednostavna je; ta sreća ima lice. Kosmos se osmjehuje. Godinu dana vaš život biće niz sunčanih jutara, i vama je sunčano jutro čak i kad je sniježno popodne. Pišete knjige o tome. A onda se uzmete, što prije – zašto čovjek da razmišlja kad je srećan? Od mozganja postaješ tužan; treba se prepustiti životu. Druge godine stvari počinju da se mijenjaju. Postali ste nježni. Ponosite se saučesništvom koje se ukorijenilo u svakodnevicu vašeg para. Ljudi na ulici misle od vaše žene da vam je sestra: to vam laska, ali i utiče na vas. Ljubav vodite sve rjeđe, i mislite da to nije razlog za zabrinutost. Ubijeđeni ste da je svakim danom vaša ljubav sve čvršća, dok se zapravo iz dana u dan kraj vašeg svijeta neumoljivo bliži. Branite ustanovu braka pred svojim drugarima neženjama koji više ne mogu da vas prepoznaju. A i vi sami, jeste li sigurni da sami sebe prepoznajete dok recitujete lekciju koju ste naučili napamet, uzdržavajući se pri tom da ne pogledate za mlađanim gospođicama za kojima se cijela ulica okreće? Treća je godina, i vi se više i ne uzdržavate da gledate za mlađanim gospođicama za kojima se svi okreću. Sa ženom više i ne razgovarate. Sate i sate provodite s njom u restoranu slušajući šta pričaju oni za susjednim stolom. Izlazite sve češće zajedno: to vam dođe kao opravdanje da se više ne tucate. Uskoro dolazi i onaj čas kad svoju ženu ne možete više da podnesete, ni jednu jedinu sekundu, jer zaljubili ste se u drugu. Samo u jednome se niste prevarili: život je, zaista, taj koji ima posljednju riječ.