Dopuna i produbljivanje ranijih autorovih čitanja Ive Andrića, Veljka Petrovića, Milana Kašanina, Milana Radulovića, Slobodana Rakitića, Tanje Kragujević i Stevana Tontića čine najopsežniji, ako ne i težišni segment ove knjige. Ostali stvaraoci, međusobno razdaljeni vremenski i/ili poetički, bili su takođe njegova postojana intelektualna intima, ali ih je tek sad – sticajem različitih okolnosti – snašla milost (ili zla sreća) izričite tematizacije. Ogled o poetičkim (i natpoetičkim) usmjerenjima savremenog srpskog pjesništva problemski se naslanja na autorovo višedecenijsko praćenje našeg pjesničkog stvaralaštva i njegovih kritičko-interpretativnih odjeka, s težištem na dramatičnoj neizvjesnosti današnjeg egzistencijalnog, duhovnog i opšteg stanja srpskog naroda.