Majka Vera i otac Miloš vaspitavali su me da prepoznajem dobro u l?udima, da je dobro koje učinimo drugim l?udima najvažniji kapital svakog čoveka. Dok smo iznad košare u vajatu zajedno trošili kukuruz, moj deda Mirko, čvornovati moravski sel?ak čiju je životnu mudrost tesao život, govorio mi je: „Čini dobro, Bog ti dobro vraća.“ Vjerujem da su iskrenost i istinol?ubivost vrline, smatram da neke stvari treba ostaviti prošlosti, neke oprostiti a neke ne zaboraviti. Lični život, borba, bol, posrtanja i strahovi, radosti i tuge, porazi i pobjede i posao kojim se čovek bavi teško se mogu odvojiti. Od kada sam probio koru i u javnom životu postao prepoznatl?iv, uvijek sam vodio računa o tome da svoju privatnost i porodicu odvojim od svog posla, od bezrazložnog publiciteta i medijskog galimatijasa. Niko nije mogao vidjeti na naslovim stranicama tabloida i sladunjavih nedel?nika kako se gordim i poziram s unukama i unucima. Porodica mi je sve, i prepoznatl?ivost i život, ali samo moj, odnosno naš ali ne svačiji. Ovoga puta kada svesno kršim to pravilo, neophodno je da u istoj meri budem ličan, privatan i ponosan.