Ivo Andrić nije napisao roman o fratarskoj Bosni, ali jeste poznati i nagrađivani savremeni hrvatski pisac Josip Mlakić, na Andrićevom tragu i andrićevskom stilskom i jezičkom perfekcijom. Objelodanjujući rad „nepoznatog autora“, pisac nagovještava da je riječ o nađenom Andrićevom rukopisu o izgradnji jajačke tekije, čime zapravo ispisuje hommage Andrićevom djelu i daje svojevrstan pregled sopstvenih tema i književnih preokupacija. Na taj način pred čitaocima se otvara uzbudljiva fratarska hronika burnih vremena u Bosni od sredine XIX do sredine XX vijeka, majstorski utkana u pripovest o mukotrpnoj izgradnji poznatog franjevačkog samostana u Jajcu. Sa prva dva djela ovog vešto komponovanog romana („Na Vrbasu tekija“ i „Jajačka hronika“), rasplićući mistifikacije o nastanku rukopisa i uspješno oživljavajući Andrićev postupak i stil, ponajpre iz Kuće na osami i romana Na Drini ćuprija, pisac je stvorio „protivknjigu“ Andrićeve bosanske epopeje, dok se u trećem djelu („Paučina i promaja“) znalački pozabavio poetikom i recepcijom Andrićevog djela, veoma često pogrešno i pristrasno tumačenog. Značajna knjiga koja živo i uvjerljivo, utemeljena na zavidnom poznavanju epohe i istorijske građe, osvjetljava jedan nezaobilazan i bitan, a u književnom smislu retko tematizovan segment novije bosanske istorije. „Jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je jednako moćno i stilski besprijekorno rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić.“ – Seid Serdarević