Zamršeni dani u zvjezdanim noćima i rumene noći u sivim danima: topla sjećanja na djetinjstvo. Da mu bude lakše, a plakalo mu se, on je putovanje i prispjeće u Ameriku počeo i okončao u ćutnji. Nju je hranila nada da će brata uskoro naći. Pa da se vrate. Ali, u Sent Luisu on ne nađe ni brata ni posao, te je krenuo dalje. Vrijeme koje ne mjeri, jer je ugušeno pod teretom noćnih smjena na periferiji Čikaga. Tutnjava motora i fijuk golemih kaiševa parnog mlina nad glavom razbijali su glasinu zvana Amerika. Primamljive bajke o obećanoj zemlji na zapadu u koju nadiru ljudi s Balkana. Nakon godinu i po dana boravka u novom svijetu, a od brata ni traga, ta Amerika, zemlja velika, njemu postaje bljutava nedoumica, laž što manje daje, a više grabi. Gdje je njegov Pandai, je li živ? Skrhan od umora, razdražen vjetrovima s jezera i tankim ledom koji cvili noću preko mrtve vode. Čikago okovan snijegom od koga se čovjeku i krv bijeli. Jedino zadovoljstvo usamljenika su dolari koje slaže. Tješi ga dodirivanje novca. Pažljivo ih je savijao, umetao i ušivao u rasparanu kožu kaiša. Groznice u malenim sobama. Pa šaputanje – molitva Bogorodici, da sebi olakša. A nakon toga grimasa na licu, kikot bezglasan, dok se prisjeća materinih savjeta. „U očima ljudskim, sine moj, možeš vidjeti čovjekovo srce, ne u riječima koje čuješ od njih, a koje oni izgovaraju da bi tvoju dušu, govoreći ti, prevarili. Nerve umiri i zube stisni, da ne dadnu šporkim riječima izaći. Saslušaj svakog, ali odaberi onog kome ćeš odgovoriti. Ćutanje se ne naplaćuje, skupe su riječi koje kažeš. Za njih si odgovoran... Nikad ne troši više od trećine zarađenog. Novac nikome ne daj! Jer kad ti ga vrate, ako ti ga vrate, s njime dođe i priroda onog kome si novac dao, a ti prirodu dužnika ne poznaješ. Novac treba zaštitnika, voli da se ugnijezdi i mazi, što da ga kinjiš tuđinom... Ne pij više od dvije čaše vina, prvu da bi tvoje tijelo hranu bolje prihvatilo, drugu da krvi dadneš snagu; sve više od toga – đavola s pićem u sebe unosiš... Budi sa ženama, potrebne su tvom biću, volju za radom ti vraćaju, ali se strankinjom ne ženi. S njom tuđina u tvoj život raste, a ko može znati sve o tuđini? U kraju, u kom traju djetinjstvo i starost, postoji i žena za tebe... Pomoli se ujutro da ti Bog pošalje snagu u poslu, i navečer, da se brige zbog posla oslobodiš. I ne postoje vremena u kojima trojstvo nevolje ne caruje: besposlica, besparica, beznađe. Blagosloveno je samo ono što je radom stečeno.“