„Njegova starost je bila puna slave, kao starost Getea i Viktora Igoa. Ali, on je bio čovjek drugačijeg tipa. On nije čeznuo za popularnošću. Prezirao je slavu, prezirao je svijet, a kada je služio papama ,bilo je to samo prisilno‘. Kazao je da se ,dosađuje i srdi dok razgovara s njima i kada ga zovu k sebi‘ i da on ,uprkos njihovim zapovjedima ne dolazi ako je neraspoložen‘. Ako je jedan čovjek po svojoj prirodi i vaspitanju tako stvoren da mrzi ceremonije i laskanja, nema smisla siliti ga da živi takvim životom. Ako on ne traži vaše društvo, zašto vi tražite njegovo? Zašto ga ponižavate ako bježi od svijeta? Nema takvog čovjeka na svijetu koji bi se sviđao budalama više od genija. Sa svijetom je dolazio u dodir koji je bio nužno potreban. (…) Tako je on živio sam – okružen pomoćnicima i ludacima – i svojim najvjernijim drugovima: domaćim životinjama, svojim kokoškama i mačkama. U stvari, on je bio uvijek sâm u životu. ,Ja sam uvek sâm‘, pisao je 1548. svom sinovcu, ,i ne razgovaram ni sa kim‘. On se malo-pomalo udaljavao od ljudi, od njihovih interesa, briga, radosti, misli. (…) Živeo je kao prosjak, gotovo ništa nije jeo, a kako nije mogao spavati, ustajao je noću i radio. Načinio je sebi šlem od kartona, koji je tako udesio da je u njegovoj sredini mogao nositi upaljenu svijeću koja mu je osvetljavala rad, oslobodivši mu ruke. Što je više stario, sve se više zakopavao u samoću. Dok je čitav Rim spavao, on se sav predavao radu. Tišina je bila njegova dobročiniteljica, a noć prijateljica: ,O tamno, slatko vrijeme noći /U miru svrši svog zadatka djelo.‘ (...) Misao na smrt ispunjavala ga je svakog dana. ,Nema ni jedne misli u meni‘, rekao je Vazariju, ,koju smrt nije isklesala svojim dletom.“ (Romen Rolan).