Pisma iz ludnice (u originalu Pisma iz Rodeza) je jedno od najpotresnijih svjedočanstava jednog umjetnika. Februara 1943, posle nekoliko azila za duševne bolesti, Arto je prebačen u Slobodnu zonu, u Rodez, odakle šalje pisma prijateljima iz predratnih godina u kojima govori o zlim silama sa kojima se bori, o demonima i čarobnjacima koji ga začaravaju, o čudesnom štapu svetog Patrika, izvoru njegove snage, koji mu je otet, o fantazmima paranoidnog sindroma koji ga opsijedaju i zbog kojih se i nalazi u azilu u Rodezu. Zauzimanjem mnogih javnih ličnosti, Arto će maja 1946, posle devet godina provedenih u azilima, biti konačno otpušten i vraćen u normalan život. Prije nego napusti azil u Rodezu, u posljednjim pismima koja šalje prijateljima, Arto će ispostaviti dugi spisak beda, kroz koje obično prolazi duševni bolesnik u francuskim azilima, i nepravdi učinjenih njemu lično. Svoje će pritužbe magistralno proširiti na uslove čovjekove sudbine uopšte, na sveopštu banalnost svijeta u kojem se živi, u kojem je sve manje mjesta za čudesno, za poeziju i za umjetnika.