„Otkako je komunizam počeo umirati po cijelom svijetu, u meni se počeo sve više buditi, pa premda odavno već ne pripadam ni jednoj organiziranoj komunističkoj partiji, osjećam da moje ljevičarstvo svakim danom raste", piše Šerbedžija na početku ove knjige idući uz nos, tako se kaže, vremenu u kojem živimo. Meni je ova rečenica mjera za pristojnost posle propalog vijeka za nama i jednog možda još goreg pred nama. Nije važan taj propali komunizam, važna je volja da se ne robuje nalogu jednog doba. Čovjek treba da bude svoj, a neodoljivi Šerbedžija je to uvijek umio da bude. I u svemu je trijumfovao, ali ne bez teškoća. Otkako sam ga prije oko milion godina vidio na dubrovačkoj plaži kada je glumio na Lovrijencu, do ovogodišnjeg koncerta u Budvi, čudio sam se kako je toliko dobar u svemu što radi, ne samo na filmu i pozornici, ili na fudbalskom igralištu i u kafani, i još ponegdje, kako je pisao u prošloj knjizi. Koliko Rade ima u sebi ima radosti i tugovanja, toliko dobro piše. A piše dobro i u stihu i u prozi. O tome ponešto možda i znam, pa bi vam već vremešni profa rekao: čitajte Šerbedžiju. Dobro štivo, ima dušu. Glumac koji ima dušu neodoljiv je i kad na trenutke šmira. To je danas najrjeđe: pisati dušom. Pa kojoj god književnosti to pripadalo, posle svih naših toksičnih kiša. Reče Rade proljetos dok se u Budvi dogovarala ova knjiga: „Pokisao sam. Ko vam jebe mater." Tačno. To mora da piše na njenim koricama. Uvijek se nađe neki profesor da zabilježi ono što treba. Aleksandar Jerkov