„Kompozicija romana osmišljena je na izuzetan način. Svako poglavlje je poput eliptične rečenice, na prvi pogled bez izvjesnih elemenata koji su, ustvari, prisutni na jednom višem planu! I svako poglavlje ponaosob, kao i kad je ulančano sa drugima, teče, opet u vidu elipse, ka tački zajedničkog ishodišta. Eliptični roman! Roman-elipsa! Likovi su izgrađeni u savršenoj proporciji, kako sa kompozicijom, tako i sa realno sagledanom sposobnošću čitaoca da ih percipira i emotivno se odredi prema njima. Svakom od junaka dat je idealan prostor, što ih, uz majstorske poteze „kičice“ pri oslikavanju likova (od „kroki“ stila, preko karikature, do manira kakvog impresioniste), čini nevjerovatno živima i jasno vidljivima. Jezik je, takođe, dio priče o životnosti likova. I ne samo jezik kojim oni govore (a koji je na nekoliko mjesta briljantan!), već možda prije – jezik pripovjedača, jezik kojim progovaraju unutrašnji svjetovi junaka, njihove neizrečene misli. Upravo to što oni NE IZGOVARAJU, čini ih možda više živima i prepoznatljivima, od onoga što su u romanu izrekli. Na bezbroj mjesta čitalac će, potpuno neočekivano, naići na čistu emociju, na sjajne metafore, na do perfekcije izbrušeno piščevo lirsko pero! Roman u cjelini jeste, u stvari, lirski, što je zapanjujuća spoznaja do koje se dolazi tek nakon njegovog čitanja!(Iz recenzije Milene Aleksić)"