Knjiga koja je pred vama posvećena je povijesti ideje o istoriji. Tačnije, nastanku i razvoju interesovanja za čuvanje sjećanja na život ljudi u prošlosti, počev od predstava o minulom životu naroda istočnog Mediterana pa sve do kompleksne teorije i filozofije istoriografije njihovih potomaka u različitim dijelovima svijeta dvije hiljade tri stotine godina kasnije. U tom dugom vremenskom rasponu posebno smo željeli da istaknemo vrijeme i okolnosti u kojima je sazrijevalo shvatanje da istoriografija nije stvar „zamrznutog uma koji se drži dosadne rutine" i ono smiješno i čudesno u našim životima pretvara u hladno i „bezosjećajno", već prije svega rezultat vječite tenzije između prošlosti i sadašnjosti. Pri tome nas nisu zanimala samo gledišta poznatih autora nego i stavovi nekih manje znanih i manje priznatih istoričara. Zbog toga su se pored Hekataja, Herodota i Tukidida... ovde našli i Efor, Kasije Dion, Velej Paterkul, Svetonije Trankvil... I zbog toga smo se u pregledu vizantijske istoriografije pored Pavla Đakona i kneginje Ane Komnine bavili i Teofilaktom Simokatom i Kekavmenom. Najzad, upravo zbog poruke koja se skriva u navedenoj sintagmi iz Aleksandrijskog kvarteta Lorensa Darela, nismo se zaustavili kod Hejdena Vajta već smo nastavili sa Jirgenom Kokom, Rožeom Šartijeom, Gabrijelom Špigel, Frankom Ankersmitom, Hansom Kelnerom, Đovanijem Levijem, Kitom Dženkinsom... Upravo oni su, naime, posebno jasno naglašavali da istoriografija ne može imati neposredne praktične ciljeve, da je riječ o nauci o vjerovatnom, pa utoliko pre i o nauci podložnijoj manipulacijama. Pogotovo onda kada politika bilo koje vrste uzurpira prošlost.