„Još u mladosti sam razmišljala kako li su živjeli prvi ljudi, kakve li su oko njih bile šume i vode, kakva divljač, čime su se zanimali... Zanimalo me je i kako su se djeca u to doba igrala, na čemu su spavala, jesu li bila lijepa kao i današnja. Tako jedne noći, pri mjesečini, pričini mi se da vidim neku djevojčicu, preplanulu, golišavu, duge raspuštene kose – juri niz padinu prema rijeci. I zaljubim se u nju. To me navede da počnem pisati priču o djevojčici toga davnog doba. Zamislim da je ta moja mala junakinja kćerka pećinskog slikara i da je i ona mali slikar, jer kako danas djevojčice obično liče na očeve, tako su morale i onda. Prirodni zakoni su i u to doba bili isti. Izabrala sam, naravno, da je smjestim u ono vrijeme kad su ljudi već ličili na današnje ljude – imali isti lik, ista osjećanja, iste sklonosti.