„Iako sam zakoračio preko mnogo pragova, važni su za mene postali samo oni preko kojih zakoračimo u život.“ Kojim god putem da krenete kroz ovaj kraj, jedva ćete sresti čovjeka, bilo koje vjere ili nacije. Ipak tu i tamo sretnete ponekoga. Osim preplanulog lica i koščate građe, koja krasi sve jednako, bilo koje vjere da su, na vas će utisak ostaviti oči ovih ljudi. Nakon dužeg posmatranja čini se da su to oči pune bola i tuge na koje niko nikada nije stavljao melem… Melanholičnom zbirkom priča Preko praga vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije Durić nesumnjivo ulazi u red darovitih bosanskohercegovačkih pisaca, koji svojom prozom nastavlja najbolju tradiciju pripovjedača na srpskom jeziku, od Petra Kočića do Zuke Džumhura, Ive Andrića ili Meše Selimovića. Posle dvije duže novele, Lazar i Priča o starom kralju, objavljene prije više godina, pisac se u ovoj zbirci okreće sudbinama malih ljudi u svom hercegovačkom podneblju s kraja burnog XX vijeka.