Riječ je najprije o jednom uzornom prijateljstvu u kojem svako postaje ono što je, u kojem dijalog i za jednog i za drugog postaje prilika da bolje upoznaju sebe. Daleko od toga da nastoje da ne vide razlike koje ih dijele, njima je stalo da ih jasno odrede, da uoče nijanse koje ne dopuštaju prebrza zbližavanja. Ovdje, naime, razlika ne značni sukob već svijest o komplementarnosti. Da se razumijemo: pošto su Marsel Remon i Žorž Pule svoj život posvetili studijama koje nazivamo dvosmislenom rečju “kritika”, svaki od njih smatra da je bez sumnje dobro da Bodler ili Malarme budu posmatrani i sa stanovišta drugog kritičara. Ne treba se, dakle, iznenaditi ako njihova pisma pripadaju “kritici” u istoj mjeri u kojoj i njihovi spisi: baš to i opravdava njihovo objavljivanje.