Ovaj rukopis možemo uporediti sa Božjim ljudima Bore Stankovića, imajući naravno na umu da je ovo književno-istorijska a ne vrijednosna paralela. Vučković svakako pripada jednom nizu savremenih pripovjedača Niša i Južne Srbije, gde je središte svijeta koji on oblikuje. Taj kulturno-istorijski ambijent ovdje je dobro iskorišćen kako za lokalizaciju pripoveijdanja tako i za ironične opaske o prestonici. Zbirka pri tome ima jedan vektor koji je vezan za središte Niša i jedan koji polako vodi priče u daljinu, sve do inostranstva. Drugi poetički vektor je između slike nekog junaka/junakinje u zatečenom stanju, na dnu društvene ljestvice i propadanja koje se polako naznačuje u segmentima priča. Pogled na taj svijet propasti daje priliku za razumijevanje čitave epohe, pa to što su junaci „nišči“ ne ometa da se vidi više od onoga što bi neka mutna ili skučena svijest mogla da ponudi.