Kao u jezivoj i apsurdnoj bajci, glavnog junaka ovog djela, Hjua Persona, sudbina će tri puta odvesti u švajcarsko planinsko odmaralište, gdje će se dogoditi neki od prelomnih trenutaka u njegovom životu. Poslednje, četvrto putovanje, sada već nervno rastrojenog junaka – hodočašće kojim i započinje ova knjiga – zapravo je retrospektiva malih pobjeda i velikih poraza, intrigantnih i skandaloznih odnosa, socijalnih posrtanja, i svih onih dovoljno mračnih detalja koji čine život i koji lako mogu, mnogo godina kasnije, da vaskrsnu pred očima. Ljubavnu priču o vječito neprilagođenom Hjuu i hirovitoj ljepotici Armani, Nabokov gradi pomoću čitavih mikroistorija predmeta, predjela i pokreta. Istovremeno, svakim povratkom u Švajcarsku, autor zadire sve dublje u sjećanje junaka, u njegovu uzbunjenu podsvijest i progresivno ludilo. Detaljni opisi, razigranost jezika i stila i bogata narativna struktura čine da scene iz ovog djela dobijaju gotovo filmski karakter. Nabokov je još jednom pokazao majstorsko umijeće: u pažljivo komponovanoj priči prepliću se komleksne pripovjedne tehnike i jednostavna fabula, univerzalne teme i motivi naizgled banalnih detalja, sudaraju se tragično i komično, prošlost i budućnost, podsvjesno i svjesno, istorija jednog čovjeka i istorija jedne olovke, pa se s pravom može reći da Prozirne stvari predstavljaju pravi mali dragulj moderne književnosti.