U jednom od uvodnih citata, koji svi govore o prirodnosti ljudske pokretljivosti, Dušan Miklja, navodeći Budine riječi, kaže da je život dug put na kome nesposobni zaostaju. Navodi, potom, da sjećanje pati od zaboravnosti, te da je moguće da su izostali neki važni detalji. Ali, ne mari, jer autor vrlo zanimljivo i duhovito opisuje čitav niz situacija u kojima se nalazio. Samoironija bi se lako mogla nazvati zajedničkim imeniteljem svih poglavlja od zapisa o tome kako se da pojesti četkica za zube, preko toga kako izgleda ogrlica od mošnica i taksija koji vozi dvanaest osoba, pa do zemlje kamenih pečurki i razgovora sa pokojnikom.