Deda i Noa sjede na klupi i razgovaraju. Ispod klupe raste zumbul, a to je cvijeće koje je baka gajila u svojoj bašti. Deda i Noa mogu da razgovaraju o svemu. O životnim pitanjima, kako onim najbitnijim, tako i onim usputnim. Deda pokušava da se sjeti kako se zaljubio u baku i kako ju je izgubio. Još uvijek može da je zamisli pored sebe i plaši se onog dana kada je se više neće sjećati. Deda uviđa da se svijet koji poznaje sada mijenja. Zato želi da ostane tu na klupi sa Noom, gdje je miris zumbula i dalje jak. Ali uspomene je sve teže prizvati, pa su deda i Noa sada primorani da nauče kako da urade ono najteže: da se rastanu.
