Između nesigurnosti djevojčice i svemoći božanske, struže moje pero po svitku ovog mi života. I svaki je tekst moj testament kojim, sebi u naleđe, iscrtavam trag do Kuće. Već nekoliko godina najljepše poruke dobijam od nepoznatih ljudi. Čiste su, iskrene, bezuslovne. Odraz su onoga što u tim ljudima budim; nema tu očekivanja niti vraćanja dugova. Sve mi se čini da se najdublje može voljeti onaj koga ne poznajemo, onaj koji nam nesvjesno pomaže da upoznamo sebe upravo kroz ljubav koju u nama budi, ljubav koju još ni jedna vrsta odnosa nije uspjela da ograniči, klasifkuje i oboji strahovima, sumnjom, težnjom za posjedovanjem ili „vječnim“ trajanjem...