Želim da ustanem, da raširim ruke za beskrajni zagrljaj, da se velikim, blistavim rečima obratim nevidljivoj publici. Počeo bih ovako: – O bogovi duginih boja... Činjenica da Sabrane priče Vladimira Nabokova dosad nisu izdate na našem jeziku ne govori baš ništa o njima, već isključivo kazuje nešto o nama. Mnoge nikada nisu ni bile prevedene na srpski. Nevjerovatna slava Lolite (koja je autoru obezbijedila egzistenciju i mogućnost da se posveti isključivo pisanju) i Blede Vatre (romana koji neki kritičari slave kao spisateljski najuspjeliji) kao da je bacila u sjenku njegove podjednako dobre priče, koje ga svrstavaju u red najvećih majstora ove književne forme: Tolstoja, Borhesa, Henrija Džejmsa, Kiša, Andrića... Sam poduhvat sabiranja Nabokovljevih priča vrijednih objavljivanja bio je veliki i zahtjevan čak i za urednički tim „Vintidža” (imprint „Rendom hausa”, prvo izdanje 1995), a prije svega za njegovog sina Dmitrija, koji je podnio najveći teret. Zajedno sa ocem na engleski je preveo priče napisane na ruskom, i pritom je Nabokov neke od njih dopisivao i redigovao ne bi li tako zadovoljile njegove stroge kriterijume. Ukupno ih ima 36 u prvom tomu i 31 u drugom. Zato je urađena redakcija nekih prevoda s ruskog na srpski, ne bismo li ih tako sravnili s konačnom, engleskom verzijom. U uredničkom smislu, bio je to delikatan proces, jer je trebalo pažljivo razgraničiti Nabokovljeve intervencije na starim, originalnim verzijama kojima je poboljšavao tekst, od onih uredničkih, kojima je htio da anglosaksonskoj čitalačkoj publici približi određene ruske teme, pojmove i motive. U takvim situacijama trudili smo se da se držimo originalne verzije. Kada su u pitanju prevodi sa engleskog jezika, prevodilac i(li) redakcija pažljivo su pratili i ruski original.