Bajke su, to odavno znaju filozofi, antropolozi, psiholozi i psihoanalitičari, prvoklasni izvor za proučavanje čovjekove prirode, njegovih osnovnih emocionalnih i duhovnih problema, motiva, težnji, ciljeva i unutrašnjih sukoba. Zato Marija Lujza fon Franc, uvaženi predstavnik Jungove analitičke psihologije, već u svom „Uvodu“ kaže: „Bajke smatram arhetipskim modelima ljudskog ponašanja i najboljim instrumentom za objašnjenje psiholoških problema.“ Bajke predstavljaju izvrsnu građu, obilan izvor za upoznavanje i osvješćenje arhetipske figure kolektivne i lične Senke. Arhetipska figura Senke predstavlja personifikaciju nepriznatih dijelova našeg ja, onih njegovih nesvjesnih aspekata koji bi mogli biti njegov dio, ali nisu jer se doživljavaju kao nemoralni, sramni, niže vrijedni, rđavi. Senka je „ona tamna, potisnuta i neiživljena strana ego-kompleksa“. Hrišćanstvo, a još više nekritički optimizam prosvetiteljstva, potcijenili su dimenzije i moć zla i tako su nas razoružali i učinili bespomoćnim pred silama tame. Ovom lažnom i površnom optimizmu snažno se suprotstavlja „realistička mudrost bajki“, koja hrabro gleda zlu pravo u oči. Bajke su toliko važne za podizanje djece i razvoj moralne svijesti zato što se u njima nalaze dragocjena pravila ponašanja za to kako se mudro vladati u susretu za zlom, kako izaći na kraj sa njim. Istina, ne postoje baš univerzalna pravila, kojih bi čovjek morao slepo da se drži. Nekada se zlu treba direktno i oštro suprotstaviti, a nekada ga, pak, valja dugo trpjeti, do odgovarajućeg, povoljnog trenutka. Nekada se treba pomoću njega boriti lukavstvom, pa i obmanama, lažju, a nekada samo časno, istinom, po cijenu stradanja. Sve zavisi od konteksta i okolnosti. Ali, ono što je bitno, na kraju bajke zlo biva uništeno i pobeđeno poštenjem, dobrotom, snagom, pameću i dovitljivošću. U svakom slučaju, nema te bajke gde se junak miri sa zlom ili i sam postaje zao.